31.10.2007., srijeda
tiha voda ...
|
... brijeg roni ... ... a brzace i virove ... samo Ti znaš, Jedini ...  |
- 10:54 - poleti, do oblaka (1) - i reci ... - #
28.10.2007., nedjelja
The River Of No Return ...
|
... u brodu od papira, na brzacima rijeke bez povratka ... ... a ipak, Jedini, uopće me nije strah ... The River Of No Return  paper boat |
- 14:21 - poleti, do oblaka (3) - i reci ... - #
24.10.2007., srijeda
Snovolovka ...
|
... i ovu ste već mogli čitati na zelenoj podlozi. No, riješih sve priče uredno poslagati ovdje, na obali ... Uz to, iskoristila sam priliku pa sam je i malo dotjerala i doradila ...  Snovolovka Otvorivši paket koji je na njezinu adresu stigao toga jutra, Sanja je pljesnula i ushićeno uzviknula. Iz paketa je brzo izvukla taj lijepi predmet koji je do tada vidjela samo na slikama. Dreamcatcher. Asabikeshiinh. Snovolovka … Zamka za snove! U krug savijena vrbova grančica, krug ispunjen isprepletenom mrežom, ukrasi od perlica, perja ... osobni mali predmeti kao simboli onoga za koga je dreamchatcher izrađen. Indijanci vjeruju da klopka za snove ima moć filtrirati snove. Mrežica, razapeta u krugu, u spavačev san propušta samo dobre snove, a one zle zadržava. Što li se događa sa zlim snovima? Ostaju li zauvijek zarobljeni u okcima mreže snovolovke, ili se na dnevnome svjetlu smežuraju i nestanu? upitala se. Upitala se i tko li joj šalje tu snovolovku. Na paketiću nije bilo ni imena, ni adrese pošiljatelja. U prvi je mah pomislila na Vladimira, svoju nekadašnju i jedinu ljubav. Bili su kratko zajedno, naravi im se nisu uklopile. Ne možeš stalno živjeti u snovima, Sanja ... često joj je prigovarao. Trgni se, stani čvrsto nogama na zemlju ... A kad su se rastajali rekao joj je: Neću nikada zaboraviti te tvoje plave sanjalačke oči ...Oprosti mi, Sanja ... i zaboravi me ... Vjerojatno je on brzo zaboravio mene ... mislila je Sanja ... zbog nekih crnih, vatrenih očiju ... Ona njega nije zaboravila, Vladimir je ostao jedini muškarac njezinih snova ... i njezine jave. Ali, ne ... na paketiću nije bilo Vladimirove adrese, a ni njezina adresa nije bila ispisana njegovim rukopisom koji bi Sanja prepoznala među tisućama drugih. *** Sanja u tom trenutku nije znala da joj Vladimir nije mogao poslati taj paketić. Jer, dok je Sanja paket otvarala, Vladimir je ležao na autostradi ... Kotači njegova harleya još su se okretali, a vozač je tonuo u tamu i ništavilo ... Dok mu je vječni san sklapao kapke, Vladimiru je pred očima, kao posljednji prizor, zablistao jedan safirno plavi pogled ... *** Sanja je odmahnula glavom, otjerala pomisao na Vladimira i pažljivije pogledala ukrase na snovolovki ... Perlice su bile plave ... a plavo je bila njezina boja ... Plava je bila i mrežica, a okca na njoj bila su sitna ... Snovolovka je bila ukrašena bijelim percima ... no jedno, ono najveće, bilo je crno i sjajno. Nije bilo nikakvih drugih ukrasa. Morat ću smisliti ... pomislila je .. što dodati snovolovki kao osobni simbolički predmet. I odmah se dosjetila, skinula je s ruke prsten od kojeg se godinama nije razdvajala, svezala ga na končić i objesila o okvir snovolovke. Prsten joj je darovao Vladimir, govoreći kako je pripadao njegovoj baki. Prsten je bio od bijeloga zlata s velikim, lijepo brušenim tamnoplavim safirom, a Vladimir joj ga je poklonio dan nakon što su prvi puta spavali zajedno. Kamen je tamnoplav, tako tamnoplav kao što su bile tvoje oči u trenutku kad si mi se otvorila i predala ... rekao joj je Vladimir, ljubeći je. Sanji je to bilo prvi puta i uživala je, iako ju je jako boljelo to njegovo snažno prodiranje u njezino nedirnuto tijelo. Vladimir nije ni znao koliko je duboko prodro i u njezinu dušu ... nije ni znao da je, odlazeći, sa sobom odnio dobar dio njezine duše. A ono što je preostalo ... počelo je venuti i sahnuti ... Sanja je pažljivo zagledala snovolovku: u sredini mrežice bio je veći otvor. Kroz njega, vjerojatno, prolaze dobri snovi, a oni loši ostaju zapleteni u mrežici. Još je neko vrijeme razmišljala tko li joj je mogao poslati tu snovolovku. Nije se mogla domisliti ... Jer Sanja je živjela sama, nije imala obitelji ni rodbine, nije imala prijatelja ... samo nekoliko poznanika i kolegica s posla. Snovolovka joj se svidjela. Pomislila je kako je to, vjerojatno nenamjerno, ironičan poklon. Naime, Sanja je patila od nesanice. Spavala je slabo, san joj je bio plitak, isprekidan, gotovo uvijek bez snova. Ili je, možda, ipak i sanjala ... no snova se, probudivši se, više nije sjećala. Posljednji snovi kojih se jeste sjećala bili su snovi iz djetinjstva. Te je večeri objesila dreamchatcher u prozor. Sanjina je postelja bila pod prozorom, pa joj je snovolovka visila nad uzglavljem. Legla je po običaju kasno, s uobičajenim strahom kako opet neće moći zaspati. A te je noći bila sigurna da joj nema sna, jer bila je to noć punog mjeseca. Mjesečina je osvjetljavala prozor na kojem se ocrtavala kontura snovolovke. Sanja se nasmiješila gledajući kako mesečeve zrake struje kroz plavu mrežicu. Nasmiješila se ... i zaspala s osmjehom na licu. Prve su sunčeve zrake ulazile u sobu, kad se probudila, a njezin je prvi pogled pao na snovolovku. Uspravila se u krevetu i dodirnula je. Osmjehnula se. Snovolovka je funkcionirala! Spavala je cijelu noć, ne budeći se ... i sanjala, sanjala ... Sanjala je! Uz to, san je bio prelijep. U snu je šetala zelenom livadom prepunom bijelog cvijeća i plivala u dubokoj rijeci ... Jedva je čekala da dan prođe, da padne noć, da ponovo legne, da zaspi ... i da sanja. Hoću li moći zaspati ... i, hoću li opet sanjati? Zaspala je i prije no što joj je glava dotaknula jastuk. I sanjala je, o kako je samo sanjala. Sad je Sanja sanjala svake noći i sjećala se svojih snova. Sjećanje je bilo tako živo kad bi se ujutro probudila, da bi joj se činilo kako nastavlja sanjati i na javi. Snovi su, međutim, bili tako slični jedan drugome da je pomislila: Sanjam li ja to isti san, svake noći? Uvijek je to bila livada. Trava svježih, zelenih, dugih vlati, prekrivenih kapima rose. U travi su blistali sitni bijeli cvjetići, livada ih je bila prepuna. Livada je vodila do obale rijeke. A rijeka je bila velika, druga joj se obala jedva nazirala. I tekla je mirno, postojano. Sanja bi u snu obično dugo sjedila na obali i gledala kako rijeka teče. Bistra je voda tekla i odnosila sve brige, sve strahove. A tada bi Sanja svukla spavaćicu. U snu je uvijek bila u onoj spavaćici u kojoj bi i legla spavati. Zagazila bi u vodu ... i zaplivala. Plivala bi prema sredini rijeke, no rijeka je bila tako široka da nikada ne bi stigla ni do sredine. Kad bi se umorila, okrenula bi se i otplivala natrag, na obalu. Legla bi, još uvijek gola, u travu i gledala nebo. Bilo je savršeno plavo, to nebo u njezinu snu. Plavo i puno velikih bijelih oblaka. Sunce je sijalo i grijalo ali nije neugodno peklo Sanjinu blijedu kožu. Dok bi joj, u snu, tijelo prožimala ugodna toplina, Sanja bi u snu zaspala. I u tom bi se trenutku stvarno probudila. U tim Sanjinim opetovanim snovima sve je uvijek bilo isto ... No, kad bi odsanjane snove budna analizirala, shvatila bi kako ipak nije sve isto. U svakom bi novom snu trava livade bila tamnije zelena, bijelih je cvjetova bilo sve više, rijeka je bila sve dublja ... a suprotna obala kao da se postupno približavala... I nebo je bilo sve modrije, a oblaci sve veći, bjelji ... Sanja je počela shvaćati kako postaje ovisna o tim snovima. Lijegala bi sve ranije, ne paleći više ni televizor, ni računalo. Ujutro bi se budila sve kasnije, a dojmovi sna pratili bi je cijeloga dana. Snovi su postajali sve sadržajniji, sve intenzivniji. Dok bi Sanja koračala visokom travom, blagi bi vjetrić zanjihao zelene vlati. U čaškama bijelih cvjetova zujale su pčele i leptiri. U plićaku rijeke, uz obalu, procvali su lokvanji, a kad bi Sanja zaplivala, učinilo bi joj se da se suprotna obala približava, u svakom novom snu, sve bliže i bliže. Bijeli su oblaci koje bi gledala, ležeći u travi nakon plivanja, bili sve veći a rubovi bi im se zarumenjeli. Visoko gore među oblacima zapjevala bi ševa. A Sanja bi pomislila: Sljedeći puta ... sljedeći će mi puta poći za rukom ... preplivati rijeku.Zamišljala je kako je tamo, na drugoj obali, očekuju nečije ruke ... nečiji zagrljaj ... Kada se Sanja te subote probudila, gotovo u podne, opet je, po već ustaljenom običaju, pogledala snovolovku. Učinilo joj se da se središnji otvor u mrežici snovolovke smanjio, a da su okca mreže postala veća ... I svjetloplave niti mrežice sada su bile tamnomodre. Iako joj je postalo jasno da sad već provodi i više od dvanaest sati dnevno u snu, Sanja se nije zabrinjavala. Kao da je ona ogromna rijeka iz sna odnijela i sve njezine dnevne brige. Više je nije ljutila ljudska glupost niti žalostila ljudska zloća, nisu je više brinuli neplaćeni računi, prestala je čitati loše vijesti u novinama ... a pošto nije obnovila pretplatu na dnevni list, novine su prestale stizati ... Sanja bi s mukom ustajala, odijevala se, odlazila na posao. Činilo joj se besmislenim uvijek iznova baviti se katalogizacijom knjiga koje su pristizale u odjel za obvezni primjerak u knjižnici u kojoj je radila. Knjižnica je bila malena jer Sanja je živjela u malom provincijskom gradu. Ona je bila jedina od četiri zaposlene knjižničarke koja je radila na katalogizaciji, ostale su kolegice bile na posudbi knjiga. Sanja je radno vrijeme provodila u stražnjoj sobi, otvarajući pristigle pakete, listajući pristigle knjige, unoseći signature i uvodeći naslove u katalog u programu računala. U pauzi bi popila kavu s kolegicama. Sanja, Sanja ... govorila bi joj uvijek starija kolegica Mirjana ... dokle ti misliš samovati? Godine ti prolaze, draga moja ... dodala bi Jasna ... nisi svaki dan mlađa ... što čekaš, princa na bijelom konju? Naravno da im se pridružila i treća, Gordana: Sve smo mi sanjale o princu na bijelom konju ... no, sad smo sasvim zadovoljne i s konjima ... ha ha ha! Obično bi tada sve tri zadovoljne matrone prasnule u glasan smijeh, dok bi se Sanja kiselo smješkala i šutjela. Vremenom su joj počeli smetati ti njihovi sitni razgovori o spremanju stana, o svađama s muževima, o kupovini novih cipela, dosadila joj je ta razmjena recepata, onih kuharskih i onih životnih. Ona je u tim razgovorima najčešće bila samo slušatelj. A stan je ionako prestala spremati, od kada je snovolovka stigla u njezin život. Sve su kutove i dovratke premrežile paukove mreže, a prašina se slijegala po namještaju. Sanja to nije zamjećivala jer više nije danju podizala zastore. Recepti joj nisu trebali jer je prestala kuhati. Gotovo da više nije ni jela. Popila bi čašu mlijeka, ponekad bi u mlijeko usula malo žitnih pahuljica. Na kraju se izgovorila kako joj kava škodi želudcu ... i prestala je ići na pauzu. S kolegicama bi se pozdravila, dolazeći na posao i odlazeći ... a ponekad bi kraj njih samo prošla, bez riječi. Dok bi odlazila, čula bi njihove glasove kako šapuću: Je si li vidjela na što liči ... kost i koža ... blijeda poput prikaze ... Neće to dobro završiti ... Trebala bi se liječiti, sirotica ... Ma, trebala bi se s nekim dobro pojebati ... zaključila je uvijek vulgarna Gordana. Sanja je bila sve bljeđa, ali su njezini snovi bili sve sjajniji. Zelene su vlati trave blistale smaragdno zeleno ... a Sanja je primjetila kako su vlati te trave iz sna sve višlje ...sad su joj dosezale do koljena. I bijeli su cvjetovi narasli, pa su njihove čaške bile poput velikih bijelih čaša. Bile su pune prozirnoga soka, a kad bi ga Sanja kušala, sok je bio sladak i osvježavajući, poput nektara. Već bi je nekoliko gutljaja zasitilo pa je Sanja prestala jesti na javi jer se ni jedno jelo ni piće nije moglo mjeriti s ovim napitkom iz sna. Sanja je prestala odlaziti na posao. Nije otvarala vrata onima koji su zvonili, nije gledala poštu koja je propadala kroz otvor za pisma i gomilala se na podu, pa tako nije, među opomenama zbog neplaćenih računa, uočila rješenje o otkazu. Sanja je noć i većinu dana provodila u snu. Budila bi se tek nakratko i hodala poput mjesečara svojim zapuštenim stanom. Najčešće ne bi ni ustajala iz kreveta, a prestala je oblačiti spavaćicu. Što će joj? I tako bi joj samo smetala dok se sunča na livadi ...Ionako će je skinuti, kad bude opet zaplivala rijekom iz sna ... A Onome koji je čeka na drugoj obali, najradije bi naga potrčala u zagrljaj ... Hodajući gola, bolje je osjećala ugodne dodire visokih vlati trave koje su joj sad već dosezale do ramena. Sad se morala propinjati da bi savila stapke cvjetova, da bi se napila cvjetnoga nektara ... Pitala se: Jesu li trava i cvjetovi narasli ... ili se to ona smanjila? A onda se prestala pitati, prestala je misliti ... Dok bi u snu ležala na začaranoj livadi i gledala oblake bila je sretna, bez misli, u nekoj bjeličastoj omaglici, poput nirvane ... U rijetkim budnim trenutcima sjedila je u krevetu i gledala snovolovku nad uzglavljem. Gledala ju je i dodirivala, ne primjećujući da se središnji otvor u sada već crnoj mrežici potpuno zatvorio. A već u slijedećem intervalu sve kraće jave Sanja se više nije mogla uspraviti u krevetu, ruke su joj postale preslabe da bi posegnula za snovolovkom .... * * * Postarija susjeda Marica, s kojom bi Sanja ponekad razgovarala kad bi je zatekla kako stoji u svojem dovratku i sačekuje prolaznike da bi s njima pročavrljala, alarmirala je policiju. Marica je i onako, kutreći svijet sa svojeg dovratka i prozora, od jutra do večeri, znala kad tko od susjeda liježe i ustaje ... i tko s kime liježe ... i kome poštar donosi razglednice i pakete, a kome samo račune ...Zamijetila je da Sanja više ne izlazi, da ne podiže zastore i ne otvara prozore ... A znala je da nije otputovala, jer bi Sanja sigurno njoj ostavila ključ od stana, da se riješila putovati. A kome bi drugome i ostavila ključ, Sanja nije imala nikoga. Sanju su u besvjesnom stanju prebacili u bolnicu, a nakon neuspjelih pokušaja reanimiranja smjestili su je u odjel za komatozne i katatonične bolesnike. Ležala je, blijeda, gotovo prozirna, prepuna cjevčica ... No, Sanja nije bila tu, u bolničkom krevetu. Ona je, ulovljena u crnu mrežu snovolovke, šetala predjelima svojih snova. Koračala je livadom, razmičući visoke vlati trave, a visoko gore nad njezinom glavom njihale su se bijele čaške cvjetova, pune nektara .... Zakoračila u rijeku i počela plivati prema suprotnoj obali. Znala je, ovoga će puta i stići tamo ... na suprotnu obalu. * * * U napuštenom Sanjinom stanu još uvijek je na prozoru visjela snovolovka. Niti mrežice opet su bile svjetloplave, a u sredini mrežice ponovo se pojavio veći otvor. A prsten s plavim safirom netragom je nestao.  |
- 11:43 - poleti, do oblaka (1) - i reci ... - #
17.10.2007., srijeda
čestoslavica ... ili, vilina kosa
|
već je objavih, na zelenoj podlozi ... no, pomislih da joj je i ovdje mjesto ... Vilina kosa, kratka priča, ljubavna ... s posvetom: iščupat ću, Jedini, k'o guščarica iz bajke, jednu zlatnu vlas ... ... i pustiti je niz vjetar ... možda, ah ... možda, taj ludi vjetar, uskovitla je i ponese ... k Tebi ...  Zadnjih je mjeseci počeo osjećati povremeni umor. Dah bi mu se skratio, dok bi se penjao stepeništem i labirintom hodnika išao prema svom kabinetu. U potkoljenicama bi ga hvatali neugodni grčevi i prisiljavali ga da na trenutak zastane. No, on se na to nije obazirao, sve je pripisivao svojem životnom tempu. Mislio je kako nema razloga za zabrinutost, bavio se sportom, veslao, skijao, pješačio. Bio je u formi, nije imao ni grama sala, mišići na trbuhu, ramenima i nadlakticama bili su dobro definirani i još uvijek se nisu počeli opuštati, unatoč godinama. Jeo je malo, iako je bio gurman. I nije nikada popio više od čaše ... il' možda dvije. A pio je dobar stari burbon i trpka, suha crna vina s primorja ... No, pušio je, po tri kutije dnevno. I radio je ludačkim tempom. Bio je član brojnih uredništava poznatih časopisa i međunarodnih strukovnih asocijacija, predavao je na tri fakulteta, bio voditelj znanstvenih projekata i mentor brojnim doktorantima ... Publish or parrish ... Objavi ili nestani ... bilo je surovo pravilo njegove profesije. Njegova je bibliografija dosezala desetke stranica, objavio je više knjiga i na stotine znanstvenih radova ... I sudjelovao je na svim, ili barem na većini najvažnijih skupova u zemlji i inozemstvu. Imao je nekoliko prijatelja i široki krug površnih socijalnih kontakata, često je izlazio i puno putovao, poslom i turistički. No, posljednjih nekoliko godina, sve mu je manje odgovarao takav životni tempo. Te ga je jeseni jedan prijatelj pozvao u svoju vikendicu. Bila je u lijepom okolišu na obroncima brijega koji se uzdizao nad njihovim gradom. Susjedna je vikendica na parceli osrednje veličine bila na prodaju. Bila je to lijepa drvena kuća, oko nje travnjak i nekoliko stabala voćki, pa održavanje nije bilo suviše zahtjevno. I rijeka je bila nadomak i šuma. A on je ponekad, iz hobija pecao i gljivario. Kao iz nekog hira, odlučio se i kupio je. Bit će to zgodno mjesto na koje može pozivati društvo, a kad se jednom povuče u mirovinu, mogao bi se početi baviti i vrtlarstvom. *** Sreo ju je na jednom skupu, nekoliko godina prije toga. On je već bio doajen, a ona je bila početnica. Imala je priličnu tremu dok je izlagala svoj rad. Izlagala je vrlo vješto i dobila pljesak, pa su rijetki, osim njega, primjetili koliko je drhtala, u sebi. Primjetio je da se ona služi poznatom tehnikom predavača - pronađi jedno lice u auditoriju i obraćaj se njemu. A njemu je bilo drago što je odabrala - njega. I svidio mu se taj plavi pogled, naizgled siguran, a tako treperav. Prišao joj je u stanci, popili su piće, pohvalio je njezin pristup temi. Ona ga je pitala nešto o njegovim ranijim radovima. Shvatio je, s iznenađenjem i polaskan, da ih je sve pročitala. Skup se održavao u starom banjskom mjestu. Prošetali su parkom, pod stablima. Bilo je proljeće a ona je opazila sitne plave čestoslavice koje su u travi skromno cvjetale i rekla kako ih svakog proljeća ima i u travnjaku u njezinom vrtu... Rekla je i kako ima veliki vrt uz kuću u kojoj živi sama, nakon smrti roditelja. I još je rekla da nikada ne plijevi čestoslavice iz svojeg travnjaka. Svaki bi vrtlar rekao da su čestoslavice korov, no meni su tako mile ... kazala je. Uz to, postoji i jedna pomalo smješna podudarnost. Čestoslavici je latinsko ime Veronica officinalis. A meni je ime Slavica, no na krštenju sam dobila i ime Veronika ... Razmijenili su vizitke. Nazvao ju je, po povratku. Nije bila kod kuće, ili nije dizala slušalicu. A možda i nije bila sama? Pustio je da telefon zvoni dugo. Sutradan je opet podigao slušalicu i spustio je, ne nazvavši. Odustao je, s malim žaljenjem. Bio je umoran od površnih i kratkotrajnih veza, i od one duge u kojoj je trenutno bio. I mislio je kako je već prestar ... za branje čestoslavica. I nasmješio se, pomalo sjetno, jer ona se zvala - Slavica. Slavica B......... Ugledao je njezino ime u programu skupa za koji je i on prijavio rad. Pred očima su mu se pojavile njezine oči, plave poput čestoslavice ... Pa, čini se da je sudbina sklona vrtlarima ... pomislio je. Zašto ne, bila je svježa, nekako čista, plavokosa, ljepuškasta. Znala je lijepo slušati, nije se nametala. Zašto ne? Dodat će još jedan cvjetić u vjenčić. A vjenčić je bio poduži ... he he he ... I bilo je tu svakojakih cvjetića, orhideja i karanfila, strelicija i irisa ... No, ni jedna čestoslavica. Privlačile su ga atraktivne crnke, socijalne leptirice. S njima je barem sve bilo jednostavno. Dobar provod i seks, nekad izvrstan, nekad osrednji. Piće prije odlaska. Nije podnosio da neka od njih ostane prespavati. *** Opet su popili piće u stanci programa. I opet šetali parkom, no bila je jesen, lišće je padalo, trava žutila. Čestoslavice više nisu cvjetale ... Ona je cvjetala. Začudio se: Kako mu se zadnji puta mogla učiniti samo ljepuškastom? Shvatio je da je lijepa. Pravilne crte lica, krupne plave oči, kosa skupljena u čvor na potiljku ... Baš šteta što je nije raspustila ... pomislio je. Kosa joj je bila zlatna i sijala je na poslijepodnevnom suncu. Jedan se pramenčić izvukao iz čvora u koji je kosa bila stisnuta i zlatne su vlasi lepršale dok bi okretala glavu prema njemu. Pogled joj je bio plav, poput cvijeta čestoslavice. Nisu se vratili na skup poslije stanke, oboje su već izložili svoje radove, a na programu nije bilo ništa zanimljivog. Sjeli su u jednu ljetnu baštu, pod stablima i nastavili pričati. Nagovorio ju je da nešto pojede i naručio gljive pržene na maslacu. Popili su i bocu vina. A onda je on naručio i drugu. On je pazio koliko pije, a u njezinu je čašu stalno dolijevao. Konobaru je rekao da će si točiti sami. Ali ja obično pijem samo mineralnu vodu ... rekla je. Vodu? Uz ovako fino spravljene gljive ... nasmijao se. Popijte čašu dobrog plavca, meni za ljubav ... Bio je gljivar iz hobija, pa se raspričao o čudesnom svijetu gljiva i ispitivao je o njezinom vrtu. Bio je elokvenatan i znao je biti tako šarmantan, kad mu je bilo stalo.Shvatio je, dok se večer pretvarala u noć, da mu je stalo. Više nego obično. Otkrivao ju je kao novu vrstu cvijeta. I pomislio kako bi je bilo lijepo i uzbudljivo ubrati. Tu čestoslavicu što cjeta, tako skromno i neprimjetno, ljepša od orhideje koja se kočoperi svojom ljepotom, suviše očitom i nametljivom. Otpratio ju je do hotelske sobe i pridržao je kad se spotaknula. Vidi se da obično pijete samo vodu ... kad se spotičete nakon samo dvije čaše. No, dobro je znao da joj je natočio više od dvije. Otključala je, a on je ušao za njom. Spomenula je da u jednoj mapi ima fotografiju svojega vrta, pa je to iskoristio kao izliku. Baš me zanimaju ... te vaše vrtne vizure ... Gledao ju je dok je prekapala po aktovki, tražeći vrtnu fotografiju, a svjetlo se igralo onim njezinim zlatnim pramenom. Prišao joj je, obujmio je, usnama potražio njezine. Usne su joj bile meke, dah mirisan. Prstima joj je senzualno pratio linije ušnih školjki i oprezno joj ukosio glavu kako bi im se usne bolje spojile. A njezine usne, iako meke i podatne, još uvijek su bile zatvorene. Rukom joj je obuhvatio bradu, sljubio svoje usne s njezinima i ušao jezikom u njezina usta. Jeknula je, kao da ju je zaboljelo, i ustuknula. Lice joj je bilo blijedo, oči uplašene, usne vlažne. Ukosnice su joj popadale i zlatni se pramenovi prosuli po ramenima. Suza joj se skotrljala niz obraz. Ah, Čestoslavice ... rekao je. Pa ti si čedno čedo ... a ja stari pokvarenjak ... Okrenuo se i izašao iz sobe. Otputovao je sutradan, rano ujutro, s ovoga skupa na sljedeći, ne susrevši je. Prošlo je nekoliko godina. On je i dalje radio intenzivnim tempom i dalje je nizao cvjetiće u vjenčić. Oba su se njihova imena ponekad susretala u programima skupova. No, ne i oni. Na skup bi došao on ili ona, no nikad oboje. *** Taj je jesenji vikend odlučio provesti u svojem vrtu u vikendici koju je kupio toga proljeća. Pomislio je kako će mu kretanje, svjež zrak i bavljenje biljkama vratiti dah i otkloniti te neugodne grčeve u potkoljenicama. Dok je orezivao grm ruža, koji je posadio toga proljeća, pogled mu je zapeo na dugoj zlatnoj vlasi koja se oplela oko jednog ružinog trna. Posegnuo je da tu zlatnu vlas uzme među prste, a kad je vlas dodirnuo, pred očima mu izroniše njezine plave oči. U grudima ga je presjekao oštar bol. Dok se rušio na zemlju, prošaptao je: Čestoslavice ... *** Učinilo joj se da je netko doziva, dok je plijevila svoj travnjak. Uspravila se, podigla zlatni pramen koji joj je pao na čelo. Ne, samo mi se učinilo ... kao da me netko zove. Slavice! *** Nakon nekoliko mjeseci, u rano proljeće, njezin je telefon zazvonio. Upravo je opranu kosu sušila fenom, pa je bilo pravo čudo što je čula zvonjavu. Digla je slušalicu, dok je drugom rukom sklanjala pramenove kose s lica. Slavice ... Zadrhtala je, prepoznavši taj bariton. Slavice ... cjetaju li čestoslavice u tvojem travnjaku ovoga proljeća? ... i tu je priči kraj ... ili možda početak, tko zna ...  Čestoslavica - Veronica officinalis  vilina kosa, photo by rusalka |
- 10:03 - poleti, do oblaka (4) - i reci ... - #
11.10.2007., četvrtak
lost in the rain
 Patty Griffin - Rain |
- 10:55 - poleti, do oblaka (9) - i reci ... - #
05.10.2007., petak
500 Miles ...
500 Miles - Peter, Paul & Mary ... na vlah se ukrcah, jedra razapeh, posudih krila golubice... ...no, bolu uteći ne mogu ... kad bismo barem mogli odbolovati bol onih koje volimo ... |
- 23:59 - poleti, do oblaka (6) - i reci ... - #
04.10.2007., četvrtak
Thinking About Leaving ...
 ... sometimes I miss the warm, bright lights, sometimes I miss the noise, sometimes I miss the fading sounds of every cheering voice ... Thinking About Leaving that world out there so empty, hard and unkind ... |
- 08:01 - poleti, do oblaka (1) - i reci ... - #
Kolovoz 2009 (2) Lipanj 2009 (1) Travanj 2009 (1) Ožujak 2009 (3) Veljača 2009 (3) Siječanj 2009 (6) Prosinac 2008 (6) Studeni 2008 (8) Listopad 2008 (3) Rujan 2008 (5) Kolovoz 2008 (5) Srpanj 2008 (6) Lipanj 2008 (7) Svibanj 2008 (6) Travanj 2008 (16) Ožujak 2008 (17) Veljača 2008 (24) Siječanj 2008 (15) Prosinac 2007 (16) Studeni 2007 (7) Listopad 2007 (7) Rujan 2007 (4) Kolovoz 2007 (10) Srpanj 2007 (5) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
osobni zapisi ... i pokoja pjesma i priča... i kad ptice s juga opet sviju gnijezda i kad ljetu oblak podari par kapi i kad vrijeme prođe kad život ishlapi ... ... sresti će opet, moja Željo pusta, u poljupcu strasnom naša žedna usta ... Jedini, ni strune violina, ne trebaju nam zvijezde, ne treba nam mjesečina zvijezde nam se ogledaju u očima a strune srca titraju u pogledima dok zemlja nam se pod nogama izmiče, mi plešemo valcer u oblacima ... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
 |
| rusalkin svijet |
 |
| clouds and water |
